Krajevni govori kot živa kulturna dediščina
Perina Vukša Nahod
Inštitut za hrvaški jezik
September 2026
Krajevni govori so pomemben del jezikovne in kulturne dediščine. Njihovo ohranjanje ne more temeljiti samo na pisnem opisu posameznih jezikovnih značilnosti, temveč zahteva sistematično zbiranje in dokumentiranje govornega gradiva. Pri tem imajo zvočni posnetki posebno vrednost, saj omogočajo, da se govor ohrani v njegovi dejanski komunikacijski izvedbi.
Nesnovna kulturna dediščina
Varovanje krajevnega govora se ne omejuje zgolj na njegovo formalno razglasitev za kulturno dobrino. Govor ni statičen objekt, temveč dinamičen jezikovni sistem, ki se nenehno razvija in spreminja pod vplivom družbenih, kulturnih in komunikacijskih procesov znotraj skupnosti, ki ga uporablja. Njegovo ohranjanje zato vključuje sistematično beleženje, dokumentiranje in arhiviranje, pa tudi ustvarjanje pogojev za njegov medgeneracijski prenos.
Krajevni govor je povezan z načinom življenja, običaji, kolektivnim spominom in identiteto skupnosti. Jezikovna dediščina pri tem ni le skupek značilnih besed ali slovničnih oblik. Vključuje tudi načine pripovedovanja in izražanja ter jezikovne sledi družbenega in kulturnega življenja določenega kraja.
V Republiki Hrvaški so lahko krajevni govori zavarovani kot nesnovna kulturna dobrina. Mednarodni okvir varovanja predstavlja Unescova Konvencija o varovanju nesnovne kulturne dediščine iz leta 2003, ki jo je Republika Hrvaška ratificirala leta 2005. Nesnovna kulturna dediščina obsega različne oblike kulturnega izražanja in znanja, med katerimi izstopajo: ustno izročilo; izrazi in govori; uprizoritvene umetnosti; običaji, obredi in praznovanja; tradicionalna znanja in veščine; tradicionalne obrti.
V hrvaškem kontekstu so krajevni govori del jezikovne raznolikosti treh hrvaških narečij – čakavskega, kajkavskega in štokavskega. Med prvimi govori, zavarovanimi z vpisom v Register kulturnih dobrin Republike Hrvaške leta 2007, sta bila bednjanski govor in govor Huma na Sutli. Novejši primer varovanja je kaljski govor, ki je bil 1. septembra 2026 vpisan v Register kulturnih dobrin Republike Hrvaške kot nesnovna kulturna dobrina.
Vpis v Register pa ni zaključek procesa varovanja. Lahko je pomemben korak pri prepoznavanju vrednosti določenega govora, vendar sam po sebi ne zagotavlja njegove rabe niti medgeneracijskega prenosa. Zato je treba nadaljevati z raziskovanjem in dokumentiranjem, zlasti dokler je govor še v aktivni rabi.
Zvočna dokumentacija in ohranjanje govora
Krajevnega govora ni mogoče v celoti dokumentirati zgolj s pisnim zapisom in znanstvenim opisom. Slovar lahko prikaže leksikalno raven, znanstveni opis pa njegove fonološke, naglasne, morfološke in/ali skladenjske značilnosti, vendar zvočni posnetek pokaže, kako se te značilnosti uresničujejo v dejanskem govoru.
Posnetki omogočajo analizo izgovora, naglasa, intonacije, ritma in drugih prozodičnih značilnosti, pa tudi preučevanje ponavljanj, oklevanj in odzivov sogovornikov. Zvočna dokumentacija ima zato pomembno vlogo pri ohranjanju nesnovne kulturne dediščine – ne ohranja le tega, kaj je govorec povedal, temveč tudi, kako je to povedal.
Varovanja govora pri tem ne smemo razumeti kot prizadevanje, da bi ostal nespremenjen. Spreminjanje je ena temeljnih značilnosti živega jezika. Na krajevne govore vplivajo migracije, izobraževanje, mediji, družbena omrežja in vsakodnevni stik z drugimi govori. Zato je za njihovo preučevanje pomembno dokumentirati več generacij govorcev. S primerjavo posnetkov različnih starostnih skupin je mogoče spremljati značilnosti, ki se ohranjajo, postopoma izgubljajo ali spreminjajo. Takšna primerjava omogoča spremljanje jezikovnih sprememb na dejanskem govornem gradivu, ne le na podlagi izjav govorcev samih.
Kaj dokumentirati in kdo lahko sodeluje?
Pri dokumentiranju krajevnega govora ni dovolj beležiti le posameznih besed. Dragoceno gradivo so tudi pogovori, pripovedi, družinske zgodbe, spomini, opisi običajev in vsakodnevnih opravil. Takšno gradivo omogoča hkratno dokumentiranje jezika in kulturnega konteksta, v katerem se ta uresničuje. Posebej dragoceni so posnetki starejših govorcev, saj se v njihovem govoru pogosto ohranjajo besede, frazemi in jezikovne oblike, ki jih mlajši govorci ne uporabljajo več ali jih uporabljajo redkeje. Posnetki mlajših govorcev so prav tako pomembni, saj kažejo sodobno stanje govora in omogočajo spremljanje sprememb.
Pri dokumentiranju krajevnega govora ni nujno, da sodelujejo samo jezikoslovci. Vključevanje lokalne skupnosti lahko prispeva k njegovemu dolgoročnemu ohranjanju. Učenci se lahko na primer pogovarjajo s svojimi starimi starši ali drugimi starejšimi člani skupnosti, snemajo njihove pripovedi ter zbirajo besede in frazeme, značilne za krajevni govor. Učitelji jih lahko seznanijo z osnovami snemanja in dokumentiranja, znanstveniki pa lahko pomagajo pri obdelavi, transkripciji, arhiviranju in interpretaciji zbranega gradiva.
Takšna oblika sodelovanja se že kaže kot koristna v dialektoloških projektih. Na primer v projektu Rijekom neretvanskih riječi – od kuće do škole učenci s pomočjo učiteljev in strokovnjakov zbirajo narečno gradivo v obliki zvočnih posnetkov (https://rnr.jezik.hr/mliniste/), pa tudi videoposnetkov. Tak pristop ima tudi pomembno družbeno in izobraževalno razsežnost. Govorci pri tem niso le viri jezikovnih podatkov, temveč postajajo dejavni udeleženci pri ohranjanju lastne kulturne in jezikovne dediščine. Z vključevanjem različnih generacij se vzpostavlja neposredna povezava med nosilci tradicije in tistimi, ki bodo to dediščino podedovali.
Zakaj snemati prav zdaj?
Potreba po dokumentiranju krajevnih govorov je posebej izrazita na območjih, ki jih prizadene depopulacija. Ko se zmanjšuje število prebivalcev, se zmanjšuje tudi število aktivnih govorcev posameznih krajevnih govorov. Hkrati se spreminjajo življenjske okoliščine, v katerih so se ti govori tradicionalno uporabljali. Dokumentiranje je zato v določenem smislu tekma s časom. Ni mogoče predvideti, katera beseda, izgovorna značilnost, slovnična oblika ali pripoved bo v prihodnosti imela posebno znanstveno in kulturno vrednost. Kar je danes običajen pogovor, lahko jutri postane eden redkih ohranjenih zvočnih posnetkov določenega krajevnega govora. Žal se soočamo z vse večjim tveganjem izginotja posameznih krajevnih govorov, pri čemer za nekatere od njih ne obstajajo ohranjeni zvočni posnetki, ki bi omogočili njihovo poznejšo jezikovno analizo in dokumentiranje. Zato je pomembno gradivo zbirati, dokler je govor še živ in dokler obstajajo njegovi aktivni govorci.
Sklep
Krajevnega govora kot nesnovne kulturne dobrine ni mogoče zavarovati zgolj s formalno razglasitvijo. Treba ga je nenehno raziskovati, dokumentirati in arhivirati ter ustvarjati pogoje za njegov medgeneracijski prenos. Sistematično ustvarjanje digitalnih zvočnih zbirk in njihovo povezovanje z drugimi vrstami podatkov omogočata dolgoročno ohranjanje gradiva in njegovo dostopnost za prihodnje raziskave.
Dokumentirati krajevni govor ne pomeni poskušati zaustaviti njegovega spreminjanja. Nasprotno, cilj je zabeležiti njegovo stanje v določenem trenutku in ohraniti dovolj podatkov, da bi bilo pozneje mogoče razumeti, kako se je ta govor uresničeval, kako se je uporabljal in kako se je spreminjal. V tem smislu je zvočna dokumentacija več kot arhivski zapis: je pričevanje o jeziku v rabi in pomemben del kulturnega spomina skupnosti.
Literatura
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Dostupno na: https://registar.kulturnadobra.hr/
UNESCO. 2003. Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. Pariz, 17. listopada 2003.
Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. 2005. Narodne novine – Međunarodni ugovori 5. 47.
Mjesni govori kao živa kulturna baština
Perina Vukša Nahod
Institut za hrvatski jezik
Rujan 2026
Mjesni govori važan su dio jezične i kulturne baštine. Njihovo se očuvanje ne može temeljiti samo na pisanome opisu pojedinih jezičnih značajki, nego zahtijeva sustavno prikupljanje i dokumentiranje govornoga materijala. U tome zvučne snimke imaju posebnu vrijednost jer omogućuju da se govor sačuva u njegovoj stvarnoj komunikacijskoj izvedbi.
Nematerijalna kulturna baština
Zaštita mjesnoga govora ne svodi se samo na njegovo formalno proglašenje kulturnim dobrom. Govor nije statičan objekt, nego dinamičan jezični sustav koji se kontinuirano razvija i mijenja pod utjecajem društvenih, kulturnih i komunikacijskih procesa unutar zajednice koja ga upotrebljava. Njegovo očuvanje stoga uključuje sustavno bilježenje, dokumentiranje i arhiviranje, ali i stvaranje uvjeta za njegovo međugeneracijsko prenošenje.
Mjesni je govor povezan s načinom života, običajima, kolektivnim pamćenjem i identitetom zajednice. Jezična baština pritom nije samo skup karakterističnih riječi ili gramatičkih oblika. Ona uključuje i načine pripovijedanja i izražavanja te jezične tragove društvenoga i kulturnoga života određenoga kraja.
U Republici Hrvatskoj mjesni govori mogu biti zaštićeni kao nematerijalno kulturno dobro. Međunarodni okvir zaštite predstavlja UNESCO-ova Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine iz 2003. godine, koju je Republika Hrvatska ratificirala 2005. godine. Nematerijalna kulturna baština obuhvaća različite oblike kulturnoga izražavanja i znanja, među kojima se izdvajaju: usmena predaja; izričaji i govori; izvedbene umjetnosti; običaji, obredi i svečanosti; tradicijska znanja i vještine; tradicijski obrti.
U hrvatskome su kontekstu mjesni govori dio jezične raznolikosti triju hrvatskih narječja – čakavskoga, kajkavskoga i štokavskoga. Među prvim govorima zaštićenima upisom u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske 2007. godine bili su bednjanski govor i govor Huma na Sutli. Noviji je primjer zaštite kaljski govor, koji je 1. rujna 2026. upisan u Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske kao nematerijalno kulturno dobro.
Upis u Registar, međutim, nije završetak procesa zaštite. On može biti važan korak u prepoznavanju vrijednosti određenoga govora, ali sam po sebi ne jamči njegovu uporabu ni međugeneracijski prijenos. Zato je potrebno nastaviti s istraživanjem i dokumentiranjem, osobito dok je govor još u aktivnoj uporabi.
Zvučna dokumentacija i očuvanje govora
Mjesni se govor ne može u potpunosti dokumentirati samo pisanim zapisom i znanstvenim opisom. Rječnik može prikazati leksički sloj, a znanstveni opis njegove fonološke, naglasne, morfološke i/ili sintaktičke značajke, ali zvučna snimka pokazuje kako se te značajke ostvaruju u stvarnome govoru.
Snimke omogućuju analizu izgovora, naglaska, intonacije, ritma i drugih prozodijskih obilježja, ali i proučavanje ponavljanja, oklijevanja te reakcija sugovornika. Zvučna dokumentacija stoga ima važnu ulogu u očuvanju nematerijalne kulturne baštine – ona ne čuva samo što je govornik rekao nego i kako je to rekao.
Zaštitu govora pritom ne treba shvaćati kao nastojanje da on ostane nepromijenjen. Promjena je jedno od temeljnih obilježja živoga jezika. Na mjesne govore utječu migracije, obrazovanje, mediji, društvene mreže i svakodnevni kontakt s drugim govorima. Zbog toga je za njihovo proučavanje važno dokumentirati više generacija govornika. Usporedbom snimaka različitih dobnih skupina mogu se pratiti značajke koje se održavaju, postupno gube ili mijenjaju. Takva usporedba omogućuje da se jezična promjena prati na stvarnome govornom materijalu, a ne samo na temelju iskaza samih govornika.
Što dokumentirati i tko može sudjelovati?
Pri dokumentiranju mjesnoga govora nije dovoljno bilježiti samo pojedinačne riječi. Vrijednu građu čine i razgovori, pripovijedanja, obiteljske priče, sjećanja, opisi običaja i svakodnevnih poslova. Takva građa omogućuje istodobno dokumentiranje jezika i kulturnoga konteksta u kojemu se on ostvaruje. Posebno su vrijedne snimke starijih govornika jer se u njihovu govoru često čuvaju riječi, frazemi i jezični oblici koji se u mlađih govornika više ne upotrebljavaju ili su rjeđi. Snimke mlađih govornika jednako su važne jer pokazuju suvremeno stanje govora i omogućuju praćenje promjena.
U dokumentiranju mjesnoga govora ne moraju sudjelovati samo jezikoslovci. Uključivanje lokalne zajednice može pridonijeti njegovu dugoročnom očuvanju. Učenici, primjerice, mogu razgovarati sa svojim bakama i djedovima ili drugim starijim članovima zajednice, snimati njihova pripovijedanja te prikupljati riječi i frazeme karakteristične za mjesni govor. Nastavnici ih mogu upoznati s osnovama snimanja i dokumentiranja, dok znanstvenici mogu pomoći pri obradi, transkripciji, arhiviranju i interpretaciji prikupljene građe.
Takav se oblik suradnje već pokazuje korisnim u dijalektološkim projektima. Primjerice, na projektu Rijekom neretvanskih riječi – od kuće do škole učenici, uz pomoć nastavnika i stručnjaka, prikupljaju dijalektnu građu u obliku zvučnih zapisa (https://rnr.jezik.hr/mliniste/), ali i videozapisa. Takav pristup ima i važnu društvenu i obrazovnu dimenziju. Govornici pritom nisu samo izvori jezičnih podataka, nego postaju aktivni sudionici u očuvanju vlastite kulturne i jezične baštine. Uključivanjem različitih generacija uspostavlja se izravna veza između nositelja tradicije i onih koji će tu baštinu naslijediti.
Zašto snimati upravo sada?
Potreba za dokumentiranjem mjesnih govora posebno je izražena u područjima zahvaćenima depopulacijom. Kada se smanjuje broj stanovnika, smanjuje se i broj aktivnih govornika pojedinih mjesnih govora. Istodobno se mijenjaju životne okolnosti u kojima su se ti govori tradicionalno upotrebljavali. Dokumentiranje je zato u određenome smislu utrka s vremenom. Nije moguće predvidjeti koja će riječ, izgovorna značajka, gramatički oblik ili pripovijedanje u budućnosti imati posebnu znanstvenu i kulturnu vrijednost. Ono što je danas običan razgovor može sutra postati jedan od rijetkih sačuvanih zvučnih zapisa određenoga mjesnoga govora. Nažalost, suočavamo se sa sve većim rizikom od nestanka pojedinih mjesnih govora, pri čemu za neke od njih ne postoje sačuvani zvučni zapisi koji bi omogućili njihovu naknadnu jezičnu analizu i dokumentaciju. Zato je važno građu prikupljati dok je govor još živ i dok postoje njegovi aktivni govornici.
Zaključno
Mjesni govor kao nematerijalno kulturno dobro ne može se zaštititi samo formalnim proglašenjem. Potrebno je kontinuirano ga istraživati, dokumentirati i arhivirati te stvarati uvjete za njegov međugeneracijski prijenos. Sustavno stvaranje digitalnih zvučnih baza i njihovo povezivanje s drugim vrstama podataka omogućuju dugoročno očuvanje građe i njezinu dostupnost budućim istraživanjima.
Dokumentirati mjesni govor ne znači pokušati zaustaviti njegovu promjenu. Naprotiv, cilj je zabilježiti njegovo stanje u određenome trenutku i sačuvati dovoljno podataka da se kasnije može razumjeti kako se taj govor ostvarivao, kako se upotrebljavao i kako se mijenjao. U tom je smislu zvučna dokumentacija više od arhivskog zapisa: ona je svjedočanstvo o jeziku u uporabi i važan dio kulturnoga pamćenja zajednice.
Literatura
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Dostupno na: https://registar.kulturnadobra.hr/
UNESCO. 2003. Konvencija o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. Pariz, 17. listopada 2003.
Zakon o potvrđivanju Konvencije o zaštiti nematerijalne kulturne baštine. 2005. Narodne novine – Međunarodni ugovori 5. 47.