Kako raziskujemo krajevne govore?
Perina Vukša Nahod
Inštitut za hrvaški jezik
September 2026
Kako danes raziskujemo krajevne govore in kaj se zgodi z jezikovnim gradivom, ko se snemanje na terenu konča? Dialektološko terensko delo ne vključuje le postavljanja vprašanj in zapisovanja odgovorov, temveč tudi ustvarjanje razmer, v katerih je raba krajevnega govora lahko čim bolj naravna. Sodobna tehnologija pri tem odpira nove možnosti – od zvočnih in videoposnetkov do sistematičnega arhiviranja in digitalne dostopnosti zbranega gradiva.
Dialektološke raziskave
Dialektologija je v hrvaški terminološki zbirki Struna opredeljena kot jezikoslovno področje, ki preučuje in opisuje krajevne govore, skupine govorov, dialekte in narečja določenega jezika. Krajevni govor je tako eden temeljnih predmetov dialektoloških raziskav, njegovo sistematično opisovanje pa v veliki meri temelji na terenskih raziskavah. O metodologiji terenskih raziskav v hrvaški dialektologiji se je doslej že večkrat razpravljalo (Hraste 1959–1960, Jozić 2007, Bašić in Malnar Jurišić 2016). Pri tem so še posebej izpostavljena vprašanja načina zbiranja gradiva in izbire informantov.
Jezikovno gradivo je na terenu mogoče zbirati z različnimi metodami. Tradicionalno raziskovanje pogosto temelji na vnaprej pripravljenem vprašalniku, ki omogoča sistematično zbiranje podatkov o posameznih jezikovnih značilnostih, na primer naglasnih ali oblikoslovnih. Tak način dela olajša primerjavo podatkov, pridobljenih na različnih raziskovalnih točkah. Dialektološke raziskave, ki temeljijo na vprašalniku, so lahko neposredne ali posredne (gl. Chambers in Trudgill 1998: 21). Neposredno postavljanje vprašanj lahko privede do metodološko problematičnih rezultatov, saj vprašanje ni nevtralna spodbuda, temveč del raziskovalne situacije, ki lahko vpliva na odgovor. Če raziskovalec neposredno vpraša »Kako vi rečete …?« ali »Ali rečete tako ali drugače?« ali kot izhodišče navede standardno obliko, lahko informant, zavedno ali nezavedno, svoj odgovor prilagodi standardnemu jeziku ali navede obliko, za katero domneva, da jo raziskovalec pričakuje. Tak odgovor ni nujno enak tistemu, ki bi ga raziskovalec slišal v sproščenem pogovoru z družinskim članom, prijateljem ali sosedom. V spontani komunikaciji lahko informant bolj naravno uporabi lokalni leksem, slovnično obliko ali naglas, ki ga pri neposrednem spraševanju ne bi navedel.
Da bi dobil verodostojnejši odgovor, lahko raziskovalec namesto neposrednega vprašanja informanta spodbudi k opisu predmeta, dogodka ali izkušnje. Na primer če raziskuje novoštokavske govore v dolini Neretve, lahko reče: »Opišite mi, kaj ste se igrali, ko ste bili otroci.« Prav tako lahko namesto vprašanja »Ali rečete djed/did/đed?« preprosto vpraša: »Kaj je za vas ćaćin ćaća?« Takšno vprašanje manj usmerja odgovor in poveča verjetnost, da bo informant spontano uporabil obliko, značilno za svoj krajevni govor.
Prav v tem se kaže ena od posebnosti dialektološkega terenskega dela: raziskovalec ne zbira le »pravilnih odgovorov« na vnaprej pripravljena vprašanja, temveč si prizadeva ustvariti komunikacijsko situacijo, v kateri bo raba krajevnega govora čim bolj naravna. Cilj ni popolnoma odpraviti vpliva raziskovalca – kar je v neposredni komunikaciji težko, pogosto pa tudi nemogoče – temveč se ga zavedati in ga metodološko zmanjšati. Neposredna vprašanja imajo zato lahko pomožno vlogo, ne bi pa smela biti temelj raziskave. Ena od možnosti je tudi uporaba slikovnega vprašalnika, ki spodbuja naravnejši jezikovni odziv.
Drug pomemben način zbiranja gradiva je snemanje spontanega govora informantov, ki omogoča vpogled v dejansko rabo krajevnega idioma. V pogovoru o otroštvu, družini, delu, običajih ali vsakdanjem življenju se pojavljajo besede, frazemi in slovnične oblike, ki jih raziskovalec z neposrednim vprašanjem ne bi nujno dobil. Tak govor hkrati prinaša podatke o jeziku in kontekstu, v katerem se uporablja.
Pomemben del metodologije je tudi izbor informantov. V tradicionalni dialektologiji so imeli prednost govorci iz skupine Non-mobile, Old, Rural, Male (NORM), torej starejši moški govorci, ki so vse življenje živeli na podeželju. Menilo se je, da prav oni najbolje ohranjajo izvorne in arhaične značilnosti krajevnega govora (gl. Chambers in Trudgill 1998: 30). Sodobne raziskave pa si prizadevajo vključiti različne generacije in različne družbene izkušnje. Upoštevajo tudi govorce, ki so zapustili svoj rojstni kraj, vendar so v govoru ohranili značilnosti krajevnega idioma.
Cilj terenske raziskave je zbrati čim popolnejše jezikovno gradivo, na podlagi katerega je mogoče opisati fonološke, oblikoslovne, skladenjske in leksikalne značilnosti govora. Način beleženja gradiva se je skozi čas močno spremenil: od pisnega beleženja v vprašalnike in zvezke prek magnetofonov in diktafonov do sodobnih digitalnih naprav. Zvočno snemanje omogoča naknadno preverjanje podatkov, podrobnejšo analizo in učinkovitejše zbiranje večje količine jezikovnih podatkov (Jozić 2007: 158).
Od posnetka do dostopne dediščine
Kljub tehnološkemu napredku možnosti digitalne tehnologije v dialektologiji še niso v celoti izkoriščene, zlasti ko gre za sistematično organiziranje in javno dostopnost zvočnega gradiva. Zvočne baze so pomemben predpogoj, saj je mogoče zvočni zapis povezati s transkripcijo, slovarsko iztočnico, fotografijo, videoposnetkom, jezikovnim zemljevidom in podatki o govorcu. Takšna večplastna dokumentacija omogoča poznejšo analizo istega gradiva s fonološkega, naglasoslovnega, oblikoslovnega, leksikološkega, frazeološkega ali sociolingvističnega vidika. Trenutno na Inštitutu za hrvaški jezik poteka projekt Od fertuna do peruna – dialektološka in etimološka analiza leksemov, povezanih s semantičnim poljem kuhinje – DIJETA (NextGenerationEU) (http://dijeta.jezik.hr/), v katerem je eden od ciljev za izbrane krajevne govore vseh treh hrvaških narečij posneti zvočni in/ali videoposnetek govora ter pripraviti transkripcijo govora.
Sam zvočni posnetek ne zadostuje za kakovostno in dolgoročno dokumentiranje krajevnega govora. Gradivo je treba ustrezno shraniti, opisati in arhivirati ter ga s soglasjem informantov dati na voljo javnosti. Pri tem je pomembno zabeležiti osnovne metapodatke: podatke o informantu, kraju in času snemanja, raziskovalcu ter temi pogovora. Takšni podatki omogočajo, da je mogoče posnetek tudi po več letih pravilno interpretirati.
Tako oblikovana digitalna zbirka je lahko koristna ne le za znanstvenike, temveč tudi za lokalno skupnost, učence in širšo javnost. Dokumentirano gradivo ostane dostopno tudi po koncu raziskave ter se lahko uporablja v nadaljnjih raziskavah in izobraževanju.
Interdisciplinarna vrednost zvočne dokumentacije
Sistematično zvočno dokumentiranje krajevnih govorov je lahko koristno tudi zunaj dialektologije. Zvočne baze so dragocen vir podatkov za fonetiko, zlasti pri raziskovanju izgovornih, naglasnih, intonacijskih in drugih značilnosti. Dokumentirano gradivo je lahko koristno tudi na področju forenzične fonetike, na primer pri preučevanju individualnih in narečnih značilnosti govorcev. Uporabno je lahko tudi v logopediji, na primer pri razlikovanju posebnosti posameznega krajevnega govora od govornih težav.
Interdisciplinarna vrednost takšnih baz izhaja prav iz dejstva, da je mogoče enkrat zbran in kakovostno arhiviran posnetek preučevati z različnih vidikov, tudi v okviru raziskovalnih vprašanj, ki jih danes še ne moremo predvideti. Zvočni zapis je zato treba obravnavati kot dolgoročni raziskovalni vir, katerega vrednost presega okvire posameznega raziskovalnega projekta ali objavljenih znanstvenih del. Če je gradivo kakovostno posneto, sistematično dokumentirano in ustrezno arhivirano, lahko dolgoročno ostane dostopno ter prihodnjim raziskovalcem služi kot dragocen vir.
Zahvala
Ta prispevek je nastal v okviru projekta Od fertuna do peruna – dialektološka in etimološka analiza leksemov, povezanih s semantičnim poljem kuhinje (DIJETA), ki ga financira Evropska unija – NextGenerationEU. Za izražena stališča in mnenja odgovarja izključno avtorica; ta stališča ne odražajo nujno uradnih stališč Evropske unije ali Evropske komisije. Niti Evropska unija niti Evropska komisija zanje ne moreta biti odgovorni.
Literatura
Bašić, Martina; Malnar Jurišić, Marija. 2016. Hrvatska dijalektološka istraživanja – ščera, danas, jutra. CROATICA: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu 60. 63–74.
Chambers, J. K.; Trudgill, Peter. 1998. Dialectology. Cambridge. Cambridge University Press.
Hraste, Mate. 1959–1960. Metodologija ispitivanja naših dijalekata.Jezik 3–4. 71–81.
Jozić, Željko. 2007. O metodologiji terenskoga istraživanja. Šokačka rič 4. 155–161.
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Dostupno na: https://registar.kulturnadobra.hr/
Struna – Hrvatsko strukovno nazivlje. https://struna.ihjj.hr/
Kako istražujemo mjesne govore?
Perina Vukša Nahod
Institut za hrvatski jezik
Rujan 2026
Kako danas istražujemo mjesne govore i što se događa s jezičnom građom nakon što se snimanje na terenu završi? Dijalektološki terenski rad ne podrazumijeva samo postavljanje pitanja i bilježenje odgovora nego i stvaranje uvjeta u kojima se govor može ostvariti što prirodnije. Suvremena tehnologija pritom otvara nove mogućnosti – od zvučnih snimki i videosnimki do sustavnoga arhiviranja i digitalne dostupnosti prikupljene građe.
Dijalektološka istraživanja
Dijalektologija je u hrvatskoj terminološkoj bazi Struna definirana kao jezikoslovno područje koje proučava i opisuje mjesne govore, skupine govora, dijalekte i narječja nekoga jezika. Mjesni je govor prema tome jedan od temeljnih predmeta dijalektoloških istraživanja, a njegovo sustavno opisivanje uvelike se temelji na terenskim istraživanjima. O metodologiji terenskih istraživanja u hrvatskoj dijalektologiji dosad se više puta raspravljalo (Hraste 1959–1960, Jozić 2007, Bašić i Malnar Jurišić 2016). Pritom se osobito ističu pitanja načina prikupljanja građe i izbora ispitanika.
Jezična se građa na terenu može prikupljati različitim metodama. Tradicionalno se istraživanje često temelji na unaprijed sastavljenom upitniku, koji omogućuje sustavno prikupljanje podataka o pojedinim jezičnim značajkama, primjerice naglasnim ili morfološkim. Takav način rada olakšava usporedbu podataka dobivenih u različitim istraživačkim punktovima. Dijalektološka istraživanja utemeljena na upitniku mogu biti izravna i neizravna (v. Chambers i Trudgill 1998: 21). Izravno postavljanje pitanja može dovesti do metodološki problematičnih rezultata jer pitanje nije neutralan poticaj, nego dio istraživačke situacije koja može utjecati na odgovor. Ako istraživač izravno pita „Kako vi kažete za…?” ili „Kažete li ovako ili onako?” ili navede standardni oblik kao polazište, ispitanik može, svjesno ili nesvjesno, prilagoditi odgovor standardnomu jeziku ili navesti oblik za koji pretpostavlja da ga istraživač očekuje. Takav odgovor ne mora biti jednak onomu koji bi istraživač čuo u ležernome razgovoru s članom obitelji, prijateljem ili susjedom. U spontanoj komunikaciji ispitanik može prirodnije upotrijebiti lokalni leksem, gramatički oblik ili naglasak koji u izravnome ispitivanju ne bi naveo.
Kako bi dobio vjerodostojniji odgovor, istraživač umjesto izravnoga pitanja može kazivača potaknuti na opis predmeta, događaja ili iskustva. Primjerice, ako istražuje novoštokavske govore u Dolini Neretve, može reći „Opišite mi čega ste se igrali kad ste bili djeca.” Također, umjesto pitanja „Kažete li djed/did/đed?” može jednostavno pitati: „Što je Vama ćaćin ćaća?” Takvo pitanje manje usmjerava odgovor i povećava vjerojatnost da će kazivač spontano upotrijebiti oblik karakterističan za svoj mjesni govor.
Upravo se u tome očituje jedna od posebnosti dijalektološkoga terenskoga rada: istraživač ne prikuplja samo „točne odgovore” na unaprijed pripremljena pitanja, nego nastoji stvoriti komunikacijsku situaciju u kojoj će se mjesni govor što prirodnije ostvariti. Cilj nije potpuno ukloniti utjecaj istraživača – što je u neposrednoj komunikaciji teško, a često i nemoguće – nego ga osvijestiti i metodološki smanjiti.Izravna pitanja stoga mogu imati pomoćnu ulogu, ali ne bi trebala biti temelj istraživanja. Jedna od mogućnosti jest i primjena slikovnoga upitnika, koji potiče prirodniju jezičnu reakciju.
Drugi je važan način prikupljanja građe snimanje spontanoga govora ispitanika, koji omogućuje uvid u stvarnu uporabu mjesnoga idioma. U razgovoru o djetinjstvu, obitelji, poslu, običajima ili svakodnevnome životu pojavljuju se riječi, frazemi i gramatički oblici koje istraživač ne bi nužno dobio izravnim pitanjem. Takav govor istodobno donosi podatke o jeziku i kontekstu u kojemu se on upotrebljava.
Važan dio metodologije jest i izbor ispitanika. U tradicionalnoj se dijalektologiji prednost davala govornicima skupine Non-mobile, Old, Rural, Male (NORM), odnosno starijim muškim govornicima koji su cijeli život živjeli u ruralnoj sredini. Smatralo se da upravo oni najbolje čuvaju izvorne i arhaične značajke mjesnoga govora (v. Chambers i Trudgill 1998: 30). Suvremena istraživanja, međutim, nastoje obuhvatiti različite generacije i različita društvena iskustva. U obzir se uzimaju i govornici koji su napustili svoje rodno mjesto, ali su u govoru zadržali značajke mjesnoga idioma.
Cilj je terenskoga istraživanja prikupiti što potpuniju jezičnu građu na temelju koje se mogu opisati fonološka, morfološka, sintaktička i leksička obilježja govora. Način bilježenja građe tijekom vremena znatno se promijenio: od pisanoga bilježenja u upitnike i bilježnice, preko magnetofona i diktafona, do suvremenih digitalnih uređaja. Zvučno snimanje omogućuje naknadnu provjeru podataka, detaljniju analizu i učinkovitije prikupljanje većega broja jezičnih podataka (Jozić 2007: 158).
Od snimke do dostupne baštine
Unatoč tehnološkom napretku, mogućnosti digitalne tehnologije još nisu u potpunosti iskorištene u dijalektologiji, osobito kada je riječ o sustavnom organiziranju i javnoj dostupnosti zvučne građe. Zvučne su baze važan preduvjet jer se zvučni zapis može povezati s transkripcijom, rječničkom natuknicom, fotografijom, videosnimkom, jezičnom kartom i podatcima o govorniku. Takva višeslojna dokumentacija omogućuje naknadnu analizu iste građe iz fonološke, akcentološke, morfološke, leksikološke, frazeološke ili sociolingvističke perspektive. Trenutačno se u Institutu za hrvatski jezik provodi projekt Od fertuna do peruna – dijalektološka i etimološka analiza leksema povezanih sa semantičkim poljem kuhinje – DIJETA (NextGenerationEU) (http://dijeta.jezik.hr/), kojemu je jedan od ciljeva za odabrane mjesne govore svih triju hrvatskih narječja zabilježiti zvučni i/ili videozapis govora te transkripciju govora.
Sama zvučna snimka nije dovoljna za kvalitetno i dugoročno dokumentiranje mjesnoga govora. Građu treba odgovarajuće pohraniti, opisati i arhivirati te, uz suglasnost ispitanika, učiniti dostupnom javnosti. Važno je pritom zabilježiti osnovne metapodatke: podatke o ispitaniku, mjestu i vremenu snimanja, istraživaču te temi razgovora. Takvi podatci omogućuju da se snimka i nakon više godina može pravilno interpretirati.
Tako oblikovana digitalna zbirka može biti korisna ne samo znanstvenicima nego i lokalnoj zajednici, učenicima i široj javnosti. Dokumentirana građa ostaje dostupna i nakon završetka istraživanja te se može koristiti u daljnjim istraživanjima i obrazovanju.
Interdisciplinarna vrijednost zvučne dokumentacije
Sustavno zvučno dokumentiranje mjesnih govora može biti korisno i izvan područja dijalektologije. Zvučne baze vrijedan su izvor podataka za fonetiku, osobito pri istraživanju izgovornih, naglasnih, intonacijskih i ostalih značajki. Dokumentirana građa može biti korisna i u području forenzičke fonetike, primjerice pri proučavanju individualnih i dijalektnih obilježja govornika. Korisna može biti i u logopediji, primjerice pri razlikovanju značajki karakterističnih za pojedini mjesni govor od govornih teškoća.
Interdisciplinarna vrijednost takvih baza proizlazi upravo iz činjenice da se jednom prikupljena i kvalitetno arhivirana snimka može proučavati iz različitih perspektiva, uključujući i istraživačka pitanja koja danas ne možemo predvidjeti. Zvučni zapis stoga valja promatrati kao dugoročan istraživački resurs čija vrijednost nadilazi okvire pojedinačnoga istraživačkog projekta ili objavljenih znanstvenih radova. Ako je građa kvalitetno snimljena, sustavno dokumentirana i primjereno arhivirana, može dugoročno ostati dostupna te poslužiti kao vrijedan izvor budućim istraživačima.
Zahvala
Ovaj je rad nastao u okviru projekta (Od fertuna do peruna – dijalektološka i etimološka analiza leksema povezanih sa semantičkim poljem kuhinje (DIJETA)), koji financira Europska unija – NextGenerationEU. Za iznesene stavove i mišljenja odgovorna je samo autorica te ti stavovi ne odražavaju nužno službena stajališta Europske unije ili Europske komisije. Ni Europska unija ni Europska komisija ne mogu se smatrati odgovornima za njih.
Literatura
Bašić, Martina; Malnar Jurišić, Marija. 2016. Hrvatska dijalektološka istraživanja – ščera, danas, jutra. CROATICA: časopis za hrvatski jezik, književnost i kulturu 60. 63–74.
Chambers, J. K.; Trudgill, Peter. 1998. Dialectology. Cambridge. Cambridge University Press.
Hraste, Mate. 1959–1960. Metodologija ispitivanja naših dijalekata.Jezik 3–4. 71–81.
Jozić, Željko. 2007. O metodologiji terenskoga istraživanja. Šokačka rič 4. 155–161.
Ministarstvo kulture i medija Republike Hrvatske. Registar kulturnih dobara Republike Hrvatske. Dostupno na: https://registar.kulturnadobra.hr/
Struna – Hrvatsko strukovno nazivlje. https://struna.ihjj.hr/